Slušaj vest

Kada se usred socijalističke Jugoslavije razvilo potrošačko društvo, najradije su se kupovali proizvodi koji su na sebi nosili oznaku da su iz Nemačke, Amerike ili Japana. Natpis "Made in Yugoslavia" nije izazivao preveliko oduševljenje ni u zemlji gde je ta roba nastala, a kamoli negde šire. Ipak, postojali su proizvodi upravo sa tom oznakom koji su se masovno kupovali i na razvijenom Zapadu, ovo je priča o tri takva uspeha.

Rudiju Finžgaru (1920–1995) bilo je tek 15 godina kada je prvi put učestvovao na takmičenju u skijaškim skokovima, i to sa skijama sopstvene izrade. Uspešnu sportsku karijeru prekinuo mu je rat, mobilisan je u Vermaht, odakle je prebegao u partizane, kojima je počeo da izrađuje skije.

Elanove skije

Odmah po završetku rata u mestu Begunje osniva fabriku skija, koja 1952. godine dobija ime Elan. Dok je u većini jugoslovenskih fabrika inovacija bila manje-više nepoznat pojam, Elanovi inženjeri su neprestano usavršavali sopstveni proizvod.

Prelomni trenutak dogodio se kada su odlučili da skije predstave svetu, sklopivši ugovor sa mladim i tada prilično nepoznatim švedskim skijašem Ingemarom Stenmarkom. Tu odluku o sponzorisanju mladog talenta morao je da odobri i radnički savet.

- Bilo im je jako teško da poveruju da će davanje lepog novca ovom mladom skijašu rezultirati povećanjem zarade od prodaje skija - prepričavao je Vinko Bogataj, tadašnji direktor skijaškog odeljenja Elana.

Ipak su odlučili da makar isprobaju danas tako uobičajenu marketinšku praksu. Ingemar Stenmark je postao skijaš sa najviše pobeda u Svetskom kupu, a čak 68 njih, uz dva olimpijska i tri svetska zlata, izborio je upravo na Elanovim skijama.

Starije generacije se svakako sećaju Stenmarka na pobedničkom postolju kako uz sebe ponosno drži proizvod sa oznakom "Made in Yugoslavia". Slavu Elana pronosili su i tadašnji slovenački skijaški velikani poput Jure Franka, Bojana Križaja i Mateje Svet, a ova kompanija je i danas zadržala status industrijskog giganta iz male zemlje.

Socijalistički kapitalisti osvojili Nemačku i Pariz

Da je Gorenje poznata marka na Zapadu, najbolje ilustruje slika iz predgrađa Pariza, gde su na vrhu jednog nebodera sijala slova te najpoznatije jugoslovenske fabrike kućnih aparata. Oni su uspeh postigli drugačijim putem od zemljaka iz Elana. Prvo su 1961. godine izvezli u Zapadnu Nemačku oko 200 štednjaka preko Nekermana, velike firme za katalošku prodaju.

Frižider u Jugoslaviji
Foto: Prinscreen/ InstagramIstina

Na zahtevnom nemačkom tržištu proizvod je pokazao svoj kvalitet, pa je 1965. počeo izvoz većih količina štednjaka. Gorenje je 1971. u Minhenu osnovalo sopstveno trgovačko preduzeće i već prve godine poslovanja zabeležilo promet od 20 miliona nemačkih maraka.

U narednim godinama osnivaju se podružnice i po Austriji, Francuskoj, Danskoj i Italiji. A usred Hladnog rata, 1978. godine, Gorenje povlači dotad neviđen potez za socijalističko preduzeće: kupuje nemačkog proizvođača radio i televizijskih uređaja Kerting (Körting). Takvim tipično kapitalističkim potezom obezbedili su sebi zapaženo mesto u zemlji poznatoj po vrhunskim kućnim aparatima.

Natpis "Made in Yugoslavia" Nemcima sam po sebi nije ništa značio, štaviše, verovatno je u glavi prosečnog kupca to bila čak i mana. Međutim, proizvod se nametnuo kvalitetom po povoljnoj ceni. I u novijim nemačkim katalozima ispod Gorenje mašina za veš, štednjaka i frižidera neretko stoji oznaka "sehr beliebt" (veoma omiljen). Tako je firma za proizvodnju poljoprivredne opreme, osnovana u Velenju 1950. godine, stigla do pozicije jednog od osam najvećih evropskih proizvođača kućnih uređaja.

Marketingom i televizijom do svake kuhinje

Ubrzo nakon što je 1959. godine diplomirana hemičarka Zlata Bartl izumela Vegetu (i dobila nadimak "teta Vegeta"), uprava Podravke je shvatila da nije dovoljno samo napraviti proizvod i staviti ga u prodavnicu. Već 1962. osnovan je tim u Zagrebačkom centru za domaćinstvo koji se bavio marketinškim istraživanjem prehrambenih navika i tradicionalnih jela.

profimedia-0411521296.jpg
Foto: Weyo / Alamy / Profimedia

 Ubrzo su počeli da organizuju demonstracije kuvanja i izdaju knjižice sa receptima i uputstvima za upotrebu Vegete. Početkom sedamdesetih godina definisan je vizuelni identitet pakovanja u prepoznatljivoj plavoj boji sa likom kuvara, a prvobitno ime "Vegeta 40" promenjeno je u jednostavno "Vegeta" - pamtljivo i međunarodno. U tom procesu kreiranja brenda učestvovala je i marketinška agencija Ozeha.

Vegeta je počela da se izvozi 1967. u Mađarsku i Sovjetski Savez, gde je brzo stekla ogromnu popularnost. Ostala je upamćena reportaža iz Budimpešte iz 1979. godine u kojoj se jedna domaćica žali da u celom gradu ne može da pronađe Vegetu. Od 1971. izvozi se u Austriju, Švedsku, Nemačku i Čehoslovačku, a izvoz je neprestano rastao – 1979. godine za 50 odsto, a 1980. za dodatnih 40 odsto. Na nemačkom tržištu u početku se prodavala u radnjama koje su držali Turci i Jugosloveni, dok je od 1981. prisutna u gotovo svim nemačkim supermarketima.

Podravka je razvila ozbiljan marketing, neuobičajen za socijalističke okvire – imala je sopstveni kreativni studio, dizajnersko odeljenje, foto-studio, ali i kratku i izuzetno upečatljivu televizijsku emisiju Male tajne velikih majstora kuhinje. Zauvek se pamte emisije koje su vodili Oliver Mlakar ili Ivo Serdar, dok je jela, obavezno začinjena Vegetom, spremao Stevo Karapandža, najveća kuvarska zvezda ovih prostora.

Naravno, nikakav marketing ne bi pomogao da nije reč o kvalitetnom proizvodu koji može da se koristi u gotovo svakoj nacionalnoj kuhinji. Vegeta je i danas vodeća evropska marka za dehidrirane mešavine začina i dobitnik nemačke nagrade Top Marke 2025. Jugoslavija je imala i druge poznate prehrambene proizvode, poput Argeta paštete, Cedevite, Bambi keksa, Smokija i Eurokrema, ali je po izvoznom kapacitetu Vegeta decenijama ostala na prvom mestu.

Biznis Kurir/Index.hr