Slušaj vest

Praznik rada Prvi maj nekad je bio simbol borbe za radnička prava, a danas se sveo na gozbe i roštiljanje na uranku, dok su sećanje na pravu suštinu proslave dana, kada su radnici u Čikagu 1889. godine ustali u odbranu svojih prava, skoro potpuno izbledela.

Dok su se radnici svakog 1. maja u SFRJ organizovali parade, a njihova prava su bila toliko zaštićena da nisu mogli dobiti otkaz dok nešto debelo ne zabrljaju, a i tada tek kada se to komisijski dokaže, danas je od tog praznika ostalo samo roštiljanje na prvomajskom uranku, dok se otkazi dobijaju lakše nego posao.

Miloš Grabundžija, predsednik Sindikata penzionera UGS "Nezavisnost" ističe da je Prvi maj do devedesetih godina bio simbol radničkih prava i poštovanja radnika, dok je danas simgol njihovog stradanja.

- Nekada se radilo tako da radniku niko nije mogao da povećava i produžva radno vreme, a danas radi sve duže i ako je slučajno napravio grešku uzima mu se od plate. Poslodavci isplaćuju danas radnicima minimalac, a ostatak im daju u koverti, a odna to moraju da im vrate. Mnogo privatnih firmi nema sindikate, tako da radnike nema ko da štiti i to je problem koji je veoma prisutan. A stadanje radnika tek predstoji. Ostaju bez posla i šta će da rade sa porodicom. Nekad radniku nije mogao da se da otkaz ni pod razno, jer ga je štitio zakon. Ni jedan direktor nije imao tolika ovlašćenja, već su postojale disciplinske komisije koje su vodile postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti. Procedura se morala poštovani, a danas nema procedure, već samo kažu ne dolazi sutra - kaže Grabundžija.

ČINJENICE

- Međunarodni praznik rada, obeležava se od 1889. godine
- Slavi se u više od 150 zemalja u znak sećanja na borbu radnika u Čikagu za bolje uslove rada
- Prvo prvomajsko okupljanje u Srbiji održano je 1893. godine, svega nekoliko godina posle čikaških događaja i nakon što je Internacionala proglasila Prvi maj za dan radnika.
- Prve proslave Prvog maja u Srbiji ličile su na proslavu Đurđevdana jer su oni koji su slavili praznik rada kitili cvećem dvorišta i tarabe
- Prva Prvomajska parada u SFRJ održana je 1947. godine na Terazijama uz prisustvo J. B. Tita
- Početkom šezdesetih godina, u Jugoslaviji je ovaj praznik izgubio svoju prvobitnu srž i ta dva neradna dana (1. i 2. maj) stanovnici su koristili za odlaske u prirodu
- Na prostoru Srbije i Balkana, Prvi maj se više ukorenio kao slavlje i gozba u prirodi, nego kao istorijsko secanje za sve ono što su radnici i sindikati uspevali kroz decenije da urade.
- Od nekadašnjih proslava 1. maja danas su ostali samo uranci, slavlje i gozba, dok je sećanje na to šta su tog dana radnici i sindikati uspeli da urade za radnička prava izbledelo

On dodaje da se nekad imalo šta obeležavati za Prvi maj.

- Imali smo osam sati rada, osam odmora i osam sati spavanja. To je bilo vreme šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka kada smo imali bolje zakone za radnike od američkih - naglašava Grabundžija.

PRVE PROSLAVE U SRBIJI

Prvo prvomajsko okupljanje radnika u Srbiji održano je 1893. godine, na uglu Dečanske i Skopljanske ulice, sadašnje Nušićeve. Od osam sati ujutru beogradska kafana "Radnička kasina" kod sadašnjeg Doma omladine bila je krcata. Bile su okačene crvene trake s parolom "Proleteri svih zemalja, ujedinite se!". Okupljene radnike rasterala je tadašnja žandarmerija.
Nešto kasnije, SFRJ je uvela 1. maj kao državni praznik koji se slavio uz povorke i uranke. Tako je prva Prvomajska parada iz 1947. godine održana u Beogradu, na Terazijama, uz prisustvo Josipa Broza Tita. Na njoj su učestvovali radnici iz svih krajeva Jugosalvije.

Da danas, na žalost, ništa nije kao ranije, ističe i bivši sindikalac Zlata Zec.

- Umesto da se za 1. maj slave rad i radnici, da se pohvale i nagrade oni koji su dali puni doprinos razvoju svom poslodavcu, užoj i široj zajednici, društvu u celini, danas je važnije ko je "lojalan" šefu ili vladajućim strukturama. Umesto da se izistinski slavi rad i rezultati rada, najvažnije je da se na praznik rada ne radi, da se jede i pije, ostavljajući krš i nered u prirodi. Na žalost, ni sindikati koji su uvek organizirali pravo obeležavanje praznika rada konkretnim, najčešće radnim aktivnostima, danas nisu avangarda radničke klase i nema ih (posebno onih koji sebe nazivaju najbrojnijim) tamo gde im je mesto - kaže Zec.