Mušterije mu bežale iz stolice: Vladimir prošao težak put, radio šta je stigao pa sa tetkom "ratovao" oko salona - danas vodi najpoznatiju berbernicu u Srbiji
Beograd se danas menja brže nego ikada, fasade dobijaju novo ruho, navike se ubrzavaju ili odlažu, a razgovori se sve češće vode preko ekrana. Ipak, u gradu postoji i mesto koje uporno čuva sporiji, starinski ritam.
Priča porodice berbera Vladimira Krstanovića počinje 1954. godine, kada njegov deda iz Dimitrovgrada dolazi u Beograd i započinje učenje zanata. U poratnim godinama mnogi su u prestonicu stizali „trbuhom za kruhom“, u potrazi za novim početkom. Tako je začetnik današnje berbernice „Bricko“ pronašao svog majstora Bogoljuba, berbera sa Bulevara, kod kog je započeo zanatski put.
Zanat se savladavao polako, korak po korak, a uz makaze i češalj učilo se i strpljenje. Berbernica, međutim, nije bila samo radno mesto, bila je i društveni prostor.
"Ovde su se muškarci družili"
- Muškarci su se ranije dosta družili po berbernicama, čak su dolazili i u grupama, što je danas teže. Zajedno bi dolazila dva-tri prijatelja, kum sa kumom - i svi su znali da treba da provedu tu jedan duži vremenski period. Znalo se otprilike koliko se tu čeka i znalo se gde se dolazi. Svi su imali neke svoje rituale, prepričavale su dnevne novosti, aktuelne teme, ali tu nije bilo puno mesta za politiku, to je bilo nešto što se izbegavalo - priča Vladimir.
Vladimir je u „Bricko“ uneo sopstveni identitet i energiju. Svakodnevno dolazi obučen u odelo inspirisano dvadesetim godinama prošlog veka, sa prslukom, kravatom ili leptir-mašnom, pažljivo ispeglanom košuljom i brižljivo odabranim cipelama.
Danas, na Zvezdari, Vladimir Krstanović stoji iza berberske stolice kao treća generacija majstora. U odelu koje pažljivo bira svakog jutra, sa britvom u ruci i gramofonom koji svira u pozadini, nastavlja porodičnu tradiciju dugu više od pola veka.
„Bricko“ je tako postao spoj starog i novog, mesto gde se šiša savremeni Beograd, ali po pravilima tradicionalnog zanata. Iako je zanatske veštine učio od dede, Vladimir ističe da je osećaj za stil i estetiku enterijera nasledio od bake.
- Ja sam dosta povukao na baku. Ona je bila žena snažnog karaktera, u pretežno muškom svetu berbernice morala je da bude odlučna i da ne dozvoli da je iko potceni. Taj spoj autoriteta i istančanog ukusa ostao je deo porodičnog nasleđa.
Deka ga je još kao malog učio zanatu
Baka i deka imali su dve ćerke. Vladimirova majka je jedno vreme pokušavala da savlada zanat, ali je zbog trudnoće i porodičnih obaveza odustala. Iako je u porodici bilo četvoro dece, upravo je Vladimir od najranijeg detinjstva provodio najviše vremena u berbernici.
Deka je počeo baš od mojih malih nogu da me vodi sa sobom, da mi usađuje radne navike, disciplinu, rano ustajanje, kontakt s ljudima. Nas ima četvoro, ali sam ja definitivno bio taj koji je najviše provodio vremena u berbernici. Rano se ustajalo, odlazili smo na na pijac, pa smo to kasnije nosili kući da se spremi ručak, a potom smo se vraćali smo odmah u berbernicu. Moja zaduženja su bila da odem da kod komšije da kupim novine, da kupim burek, da očistim ispred radnje, da obrišem izlog, da čistim nakon mušterija.
Kako je odrastao, odgovornost je postepeno rasla. Deda mu je prepuštao sve složenije zadatke.
- Deka je sve slabije video, pa sam onda ja počeo da radim te neke precizne stvari - malo oko ušiju, oko vrata, skraćivanje obrva. Postepeno me je uvodio u posao, kako sam stasavao, vežbao sam samo tu mehaniku češlja i makaza. Sa nekih 12 godina sam počeo samostalno da šišam u berbernici. Zbog toga je bilo dosta komičnih scena. Meni se jednom desilo da sam primio mušteriju i rekao mu da sedene i kada sam se okrenuo da uzmem bošču sa zida - on nije bio više na stolici, već je bio na vratima. Nije verovao u moje sposobnosti, to se dešavalo - prepričava nam Vladimir.
Iako je praktično odrastao uz makaze, njegov životni put nije bio potpuno pravolinijski. Kao i mnogi mladi ljudi, poželeo je da iskusi nešto drugačije, da stekne formalno obrazovanje i oseti svakodnevicu koja ne počinje u zoru i ne završava se sa poslednjom mušterijom.
Okušao se i u ugostiteljstvu, radeći u kafe-poslastičarnici, u okruženju sa više mladih ljudi i više privatnog vremena. Taj period pamti kao važan, jer mu je doneo osećaj slobode.
Ipak, ubrzo je shvatio da to nije dugoročni put i da energiju treba da uloži u nešto što ima tradiciju, identitet i perspektivu.
Nasleđe između dve vizije
Kada se vratio porodičnom poslu, okolnosti su bile drugačije: deda se povukao, a tetka je preuzela vođenje biznisa. Pokušavala je da modernizuje rad i prilagodi se tržištu, pa se berbernica delimično transformisala ka širem frizerskom konceptu, uključujući i ženski deo.
Za Vladimira, međutim, berbernica je imala jasno definisan identitet, tradicionalno mesto namenjeno muškarcima, sa prepoznatljivom estetikom i duhom. Razlika u pogledima navela ga je da pokrene sopstvenu berbernicu, u kojoj će spojiti porodično nasleđe i ličnu viziju.
Ja sam shvatio da definitivno treba da investiram svoju energiju i vreme u nešto što će ipak biti dugoročnije i gde ću moći da se razvijam. Rešio sam da se ipak vratim onome što je porodično i gde imamo tradiciju i nešto što će imati mnogo veću vrednost. Tetka je preuzela biznis i ona je malo zapostavila taj tradicionalni pristup poslu i više se okrenula onom što se dešavalo oko nje, pokušavala je i sa ženskim frizerajem. Definitivno da nikada to nije bilo za vreme mog dede, dok je on vodio posao uvek je to bila berbernica isključivo mesto za muškarce. Ona je pratila tokove vremena i želela da napravi najbolje što je moguće da joj donese zaradu - ispričao nam je Vladimir kako je došlo do toga da se tradicija prelije na dve adrese.
Sve se radi samo makazama i češljem
Danas „Bricko“ nije samo mesto za šišanje i sređivanje brade, već prostor u kojem muškarci na kratko izlaze iz savremenog ritma i ulaze u ambijent drugačije atmosfere.
Enterijer čine pažljivo birani antikvarni komadi, masivni materijali i detalji sa pričom. Sve deluje autentično, bez kopiranja trendova – sa namerom da traje.
U takvom prostoru i šišanje postaje svojevrsni ritual.
Vladimir i dalje najradije radi češljem i makazama, bez prečica. Pokreti su smireni i precizni, onako kako se nekada učilo. Mašinice koriste po potrebi, ali osnova ostaje ista, veština ruke, oštro oko i osećaj za formu.
Ambijent podseća na atelje: masivne stolice, drvene komode, gramofon koji svira, police sa starim britvama i atomizerima koji su i dalje u funkciji. U „Bricku“ se šiša savremeni Beograd, ali na način koji vraća u vreme kada se sve radilo temeljno, strpljivo i sa merom, često uz razgovor i čašu pića. Iza svega stoji majstor koji poznaje svoj zanat, poštuje porodičnu istoriju i jasno zna kakav prostor želi da stvori i kome da ga posveti.
Biznis Kurir/Blic Biznis