Autokomanda, Mostar i Višnjička Banja prvi pod vodom: Sedam razloga zašto Beograd plavi čim padne jača kiša - Stručnjak otkriva šta je rešenje za ovaj problem
Dodajte Kurir Biznis u vaš Google izbor- Beograd često plavi jer kanalizacija ne može da primi sve veće količine vode, a betonizacija i zastarela mreža dodatno pogoršavaju problem
- Analiza navodi najmanje 55 kritičnih tačaka i više uzroka, od zajedničke kanalizacije i lošeg održavanja do kratkotrajnih, jakih pljuskova
- Za rešavanje su predložene hitne mere, zatim nova pravila i rezervoari, dok bi dugoročno trebalo razdvojiti kišnu i fekalnu kanalizaciju
Beograd se posle obilnijih pljuskova često pretvara u grad pod vodom, a garaže, podrumi i važne saobraćajnice ostaju poplavljeni. Iako se ovakve situacije često pripisuju velikoj količini padavina, problem je mnogo dublji - gradska kanalizaciona mreža ne može da prihvati sve veće količine vode, dok intenzivna gradnja i betonizacija dodatno pogoršavaju stanje.
Prema analizi Uroša Đakovića, osnivača kompanija Blok Properties i Beohost, više od 90 odsto površina u urbanom jezgru Beograda prekriveno je betonom i asfaltom, zbog čega kišnica nema dovoljno prostora da prodre u zemljište. Kada na grad padne 70 litara kiše po kvadratnom metru, svaki hektar zgrada i kolovoza u kanalizaciju pošalje oko 700 kubnih metara vode za svega nekoliko sati.
Sedam razloga zbog kojih Beograd plavi
Prema Đakovićevoj analizi, na najmanje 55 kritičnih tačaka u gradu ukrštaju se problemi koji doprinose urbanim poplavama. Među glavnim uzrocima su:
- Zajednička kanalizacija za kišnicu i fekalije - u starijim i gusto naseljenim delovima grada iste cevi odvode atmosferske i otpadne vode. Kada se sistem preoptereti, voda može da izbija kroz šahte i vraća se u podrume.
- Zastarela infrastruktura - kanalizaciona mreža projektovana je prema starijim standardima, koji ne odgovaraju intenzitetu savremenih padavina.
- Gradnja bez proširenja mreže - nove zgrade povećavaju broj korisnika i količinu vode koja završava u postojećim cevima.
- Betonizacija - smanjenje zelenih površina i travnjaka onemogućava prirodno upijanje kišnice.
- Reljef grada - voda sa brdskih delova sliva se ka nižim delovima, među kojima su Autokomanda, Mostar, Radnička i Višnjička ulica.
- Loše održavanje - lišće, šut i smeće zapušavaju slivnike i sprečavaju oticanje vode.
- Klimatske promene - kratkotrajni, ali intenzivni pljuskovi dodatno opterećuju sistem koji nije prilagođen takvim padavinama.
Dodatni problem predstavlja nedostatak kompletnog sistema za prikupljanje i prečišćavanje otpadnih voda. Đaković ukazuje na to da se otpadne vode Beograda i dalje ispuštaju u Savu i Dunav bez prethodnog prečišćavanja, dok realizacija projekta Interceptor i postrojenja u Velikom Selu još nije završena.
Zašto voda ulazi u podrume i garaže?
Poplave ne nastaju samo kada voda sa ulice prodre u zgradu. Problem može da nastane i kada se kanalizacione cevi napune, pa voda počne da se vraća kroz unutrašnje odvode i izbija na najnižim tačkama objekta.
Najugroženiji su podrumi, garaže, liftovske jame i suterenske prostorije. Dodatni rizik postoji u starijim zgradama u kojima su olučne vertikale i dvorišni slivnici povezani sa fekalnom kanalizacijom.
Šteta može da obuhvati uništene instalacije, liftove i garažna mesta, a troškove sanacije u praksi najčešće snose stanari i stambene zajednice.
Kako su problem rešili drugi evropski i svetski gradovi?
Primeri iz inostranstva pokazuju da se zaštita od urbanih poplava ne zasniva samo na izgradnji većih cevi već i na privremenom zadržavanju i kontrolisanom odvođenju vode.
Kopenhagen je posle razorne oluje 2011. godine, koja je prouzrokovala štetu od oko 800 miliona evra, pokrenuo plan zaštite vredan 1,6 milijardi evra. Ulice su prilagođene da usmeravaju višak vode, dok parkovi tokom velikih padavina mogu da posluže kao privremena jezera.
U Roterdamu trg Benthemplein tokom sušnih dana služi kao prostor za sport i rekreaciju, a tokom pljuskova može da primi do 1.800 kubnih metara vode. U Tokiju je izgrađen veliki podzemni sistem tunela i rezervoara za prihvatanje viška vode, dok Beč primenjuje koncept "grada-sunđera", koji omogućava da kišnica prodre u slojeve ispod trotoara i parkinga.
Šta bi Beograd trebalo da uradi?
Đaković predlaže da se problem rešava kroz tri faze. Prva podrazumeva hitno čišćenje slivnika, objavljivanje mape kritičnih lokacija, angažovanje mobilnih crpnih ekipa tokom nevremena i uvođenje sistema za obaveštavanje upravnika zgrada.
U naredne tri do pet godina trebalo bi uvesti strože standarde za odvodnjavanje, obavezati investitore da zadrže kišnicu na svojim parcelama i izgraditi podzemne rezervoare na kritičnim lokacijama, poput Autokomande, Radničke i Višnjičke ulice. Predlaže se i sufinansiranje ugradnje nepovratnih ventila u stambenim zgradama.
Dugoročno, u periodu od 15 do 20 godina, trebalo bi postepeno razdvajati kišnu i fekalnu kanalizaciju, završiti Interceptor i postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda u Velikom Selu i izgraditi kanalizacionu mrežu na levoj obali Dunava, u naseljima Krnjača, Borča i Kotež.
Koliko bi koštalo rešavanje problema?
Prema finansijskoj proceni iz analize, sprovođenje prve dve faze u naredne četiri godine koštalo bi između 100 i 200 miliona evra.
Ako se uzme u obzir da budžet Beograda za 2026. godinu iznosi oko 205 milijardi dinara, odnosno približno 1,75 milijardi evra, to bi značilo izdvajanje od 25 do 50 miliona evra godišnje. Prema toj računici, reč je o oko 1,4 do 2,9 odsto godišnjeg gradskog budžeta.
Đaković predlaže da se deo dugoročnih ulaganja obezbedi kroz obaveze investitora, namenske naknade i fondove Evropske unije namenjene kapitalnim infrastrukturnim projektima.