- NE GRADI SE KAFANA NA TEMELJU HRAMA Eparhija šabačka o crkvi u Banji Koviljači srušenoj 1948. godine (FOTO)
- Čuvena Samanta se udala za 14 godine mlađeg pa uživa na medenom mesecu: Skinula se u bikini izgleda kao milion dolara
- "POVOLJNO PRAVIM ZVEZDE, PROSLAVLJAM CELU FAMILIJU!" Stanija spustila Asminovog oca Mustafu: Previše pažnje učini da magarac pomisli...
- MINISTARKA PAVKOV: Ostajemo snažno posvećeni širenju teritorije pod zaštitom i jačanju sistema zaštite prirode
- VLADE ĐUROVIĆ U NEVERICI! OSUO PALJBU PO JEDNOM IGRAČU ZVEZDE: Ima tretman kakav nisu imali Dražen Petrović, Sale Đorđević, Teodosić...
- "VOLELA BIH DA JE SVI GLEDAJU KAO NAS DVE..." Prvi intervju Atine i Nike: Otkrile kakva je Jelena mama, pa progovorile o najtežem periodu...
- "TRAMP IMA LIČNOST ALKOHOLIČARA": Šefica kabineta Bele kuće ZAPREPASTILA intervjuom, priznala da ima tenzija u administraciji! "On je teoretičar zavere"!
- Svečanost na Topčideru: Prijem ministra odbrane i načelnika Generalštaba povodom novogodišnjih i božićnih praznika (FOTO)
- TRAMPOV REJTING I DALJE U PADU: Glasači iz Republikanske stranke nezadovoljni vođenjem ekonomije
Milo Đukanović - str. 8
Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Podgorici.
Bio je premijer Crne Gore više puta (1991–1998, 2003–2006, 2008–2010, 2012–2016) i predsednik države (1998–2002 i 2018–2023).
Kao lider Demokratske partije socijalista (DPS), Đukanović je bio dominantna figura u crnogorskoj politici skoro tri decenije.
Bio je aktivan u komunističkoj omladini i jedan od vodećih ljudi socijalističke Crne Gore u periodu od 1989. do 1991. godine.
Na političkoj sceni pojavljuje se kao bliski saradnik Slobodana Miloševića, naročito tokom antibirokratske revolucije (1988–1989) i raspada SFRJ.
Kao predsednik Vlade Crne Gore tokom napada na Dubrovnik (1991-1992) snažno je podržavao blokadu i javno zastupao takvu politiku.
Godine 2000. uputio je izvinjenje Hrvatskoj zbog učešća u vojnim dejstvima protiv Dubrovnika.
U to vreme stao je uz tadašnjeg predsednika Crne Gore Momira Bulatovića u podršci Karingtonovom planu, što je rezultovalo referendumom o nezavisnosti 1992, na kojem se 96,76% izašlih glasača izjasnilo za ostanak u Jugoslaviji.
Od 1996. godine postepeno se distancirao od Miloševića i saveznih vlasti, napuštajući srpsko-crnogorski unionizam i okrećući se ideji crnogorskog etničkog nacionalizma, zasnovanog na posebnom identitetu i samostalnoj državi.
Ova promena dovela je do oštrog raskola sa Momirom Bulatovićem i podele unutar DPS-a.
Na predsedničkim izborima 1997. godine tesno je pobedio Bulatovića i preuzeo funkciju predsednika. Tokom NATO bombardovanja 1999. godine uspeo je da u dogovorima sa zapadnoevropskim državama postigne značajno smanjenje udara na teritoriju Crne Gore.
Usled sve dubljeg sukoba sa Miloševićem oko prekomernog štampanja novca, u Crnoj Gori je zamenio jugoslovenski dinar nemačkom markom.
Pred kraj svoje dugogodišnje vlasti, na kongresu partije najavio je oštriji politički kurs prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i zalagao se za podizanje statusa nekanonske Crnogorske pravoslavne crkve, koja je devedesetih registrovana kao nevladina organizacija.
Ova politika, zajedno sa kasnijim donošenjem Zakona o slobodi veroispovesti, izazvala je masovne litije, blokade puteva i široke proteste širom Crne Gore.

