Kako se obračunava porez na imovinu: Dva stana iste kvadrature i na istoj lokaciji, a različita cifra za plaćanje
- Porez na imovinu ne zavisi samo od kvadrature, već i od zone, prosečne cene kvadrata, starosti stana i lokalne poreske stope
- Vlasnik koji u stanu živi i ima prijavljeno prebivalište može da dobije umanjenje poreza od 50 odsto, najviše do 20.000 dinara godišnje
Porez na imovinu ne određuje se samo prema broju kvadrata. Dva stana iste površine mogu dobiti različita poreska rešenja zato što se nalaze u različitim zonama, nisu iste starosti ili vlasnik samo u jednom od njih zaista stanuje i ima prijavljeno prebivalište.
Razlika može postojati čak i između stanova u istoj zgradi. Ako jedan vlasnik tu stanuje, a drugi svoj stan izdaje ili ga drži praznim, samo prvi može da ostvari poreski kredit pod uslovom da su ispunjena oba zakonska uslova.
Porez na imovinu počinje od zone i prosečne cene kvadrata
Za građanina koji ne vodi poslovne knjige, vrednost stana utvrđuje lokalna poreska administracija. Osnovni elementi su korisna površina i prosečna cena kvadratnog metra stana u zoni u kojoj se nepokretnost nalazi. Zone određuje grad ili opština prema komunalnoj opremljenosti, javnim objektima, saobraćajnoj povezanosti sa centrom i drugim sadržajima. Ista lokalna samouprava za svaku godinu objavljuje prosečne cene odgovarajućih nepokretnosti po zonama, na osnovu ostvarenih cena u prometu u zakonom određenom periodu.
Zato stan od 60 kvadrata u centralnoj zoni može imati višu poresku osnovicu od stana iste površine na periferiji. Ne poredi se cena iz kupoprodajnih ugovora, već poreski elementi koje je za konkretnu godinu objavila lokalna samouprava. Prema Zakonu o porezima na imovinu, lokalna skupština određuje i poreske stope, u granicama propisanim zakonom. Kod fizičkih lica stopa za osnovicu do deset miliona dinara može iznositi do 0,4 odsto, dok se na više delove osnovice mogu primenjivati više progresivne stope.
Stariji stan može imati nižu poresku osnovicu
Vrednost stana može se umanjiti po osnovu amortizacije. Lokalna samouprava odlučuje da li će je primenjivati i određuje stopu koja mora biti jednaka za sve nepokretnosti na njenoj teritoriji. Zakon dozvoljava stopu do jedan odsto godišnje, uz ukupno umanjenje najviše do 40 odsto.
Starost se računa od isteka svake kalendarske godine u odnosu na godinu izgradnje, odnosno poslednje rekonstrukcije objekta. Zbog toga porez na imovinu za stariji stan može biti niži nego za nov stan iste površine u istoj zoni.
Obično renoviranje enterijera ne treba automatski poistovećivati sa rekonstrukcijom. Za poreski obračun važna je rekonstrukcija u smislu propisa o planiranju i izgradnji. Ako je u rešenju navedena pogrešna godina izgradnje ili poslednje rekonstrukcije, obračun amortizacije može biti netačan.
Stanovanje vlasnika može da prepolovi utvrđeni porez
Vlasnik ima pravo da mu se utvrđeni porez za kuću ili stan umanji za 50 odsto, ali najviše za 20.000 dinara godišnje, kada u toj nepokretnosti stanuje i na toj adresi ima prijavljeno prebivalište.
Potrebna su oba uslova. Sama prijava prebivališta bez stvarnog stanovanja nije ono što zakon traži, kao što ni stvarno stanovanje bez prijavljenog prebivališta nije dovoljno za poreski kredit. Vlasnik koji stan izdaje, koristi ga povremeno ili ga drži praznim po pravilu neće imati ovo umanjenje ako u njemu ne stanuje sa prijavljenim prebivalištem.
Ako stan ima više suvlasnika, svaki obveznik ostvaruje kredit srazmerno svom udelu, pod uslovom da u stanu živi i da mu je tu prijavljeno prebivalište. Zato dva susedna, jednaka stana mogu imati različit porez na imovinu i kada su im zona, površina i starost potpuno iste.
Kvadratura je ista, ali poreska osnovica ne mora biti
Korisna površina stana za poreske potrebe jeste zbir podnih površina između unutrašnjih strana obodnih zidova, uz zakonom propisana isključenja, među kojima su balkoni, terase i lođe. Razliku u rešenjima zato može izazvati i različito evidentirana korisna površina, iako se stanovi u oglasima nude kao jednaki.
Na konačan račun utiču i suvlasnički udeo, poreska stopa koju je propisala lokalna samouprava i eventualni prelazak poreske osnovice u viši progresivni razred. Zbog toga se godišnja obaveza ne dobija prostim množenjem oglašene kvadrature jednom univerzalnom stopom.
Šta proveriti kada je račun neočekivano visok
U poreskom rešenju treba proveriti zonu, korisnu površinu, prosečnu cenu kvadrata, godinu izgradnje ili poslednje rekonstrukcije, primenjenu amortizaciju, vlasnički udeo i poreski kredit za stanovanje. Važeće lokalne odluke o zonama, cenama, amortizaciji i stopama objavljuju gradovi i opštine.
Stanje zaduženja može se pregledati preko Jedinstvenog informacionog sistema lokalne poreske administracije, ali se greška u podacima rešava kod nadležne lokalne poreske administracije. Ako rešenje ne odgovara stvarnom stanju, treba reagovati u roku i koristiti pravni lek naveden u pouci rešenja.
Ista kvadratura zato nije dokaz da računi moraju biti jednaki. Porez na imovinu prati poresku vrednost konkretnog stana i položaj konkretnog vlasnika: zonu, starost objekta, lokalnu stopu i pravo na umanjenje za dom u kojem zaista živi.
Biznis Kurir/Nekretnine