"Da sam neprijatelj prvo bih ovo ciljala" Bliski istok ima važniji resurs od nafte, Sofija iz UAE otkriva od čega narod tamo zapravo strahuje
Na Bliskom istoku postoji resurs koji je za svakodnevni život možda čak važniji od nafte i gasa. Kako se sukob sa Iranom produbljuje, sve više ljudi u regionu strahuje da bi upravo voda mogla postati nova meta ratnih dejstava.
Tokom posebno napetih noći, Sofija, koja živi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, razmišlja o scenariju u kojem bi slavine mogle presušiti.
- Na kraju krajeva, nalazimo se u pustinji - kaže ona. Iako nafta i gas pokreću ekonomiju, voda je, kako ističe, „osnova našeg opstanka“. Sa intenziviranjem sukoba u Iranu rastu i njeni strahovi.
- Da sam u neprijateljskim cipelama... ciljala bih ovo, naš najvredniji resurs. Nikada nisam pomislila da bih mogla da ostanem bez vode za piće - rekla je Sofija za CNN.
Takva zabrinutost ne postoji samo kod nje. U regionu raste bojazan da bi ključna sposobnost ovih pustinjskih država da morsku vodu pretvaraju u pijaću mogla postati ranjiva tačka.
Region zavisan od desalinizacije
Sušne zemlje Persijskog zaliva gotovo u potpunosti se oslanjaju na desalinizaciju - proces kojim se morska voda pretvara u vodu za piće. Zahvaljujući toj tehnologiji, ove pustinjske države danas imaju golf terene, vodene parkove i brojne druge sadržaje koji zahtevaju velike količine vode.
Zvaničnici Bahreina saopštili su da je iranski dron oštetio jedno postrojenje za desalinizaciju, ali da snabdevanje vodom nije bilo ugroženo. U isto vreme, iranski ministar spoljnih poslova Abas Aragči optužio je Sjedinjene Američke Države da su napale postrojenje za desalinizaciju na iranskom ostrvu Kešm, zbog čega je 30 sela ostalo bez vode. Vašington je te optužbe odbacio.
U regionu funkcionišu stotine postrojenja za desalinizaciju koja obezbeđuju vodu za piće za oko 100 miliona ljudi. Za razliku od Irana, koji značajan deo vode dobija iz reka i podzemnih izvora, zemlje Persijskog zaliva imaju vrlo malo prirodnih izvora slatke vode. Zbog toga su neke od njih, poput Kuvajta, Omana i Bahreina, gotovo u potpunosti zavisne od desalinizacije.
Zajednički napad na takvu infrastrukturu bio bi gotovo „nezamisliva eskalacija“, rekao je za CNN Majkl Kristofer Lou, direktor Centra za Bliski istok Univerziteta u Juti.
Loran Lamber iz Instituta za postdiplomske studije u Dohi upozorava da bi takav potez bio i nezakonit:
- Ako napadi na postrojenja za desalinizaciju postanu vojna strategija, a ne kolateralna šteta, to bi bio ratni zločin i veoma zabrinjavajući razvoj događaja, jer zemlje Zaliva imaju zalihe vode za samo nekoliko nedelja.
"Kraljevstva slane vode"
Prihodi od nafte i gasa pretvorili su Zaliv u bogat region sa savremenim gradovima, ali je nagli rast stanovništva u pustinjskim državama bio moguć upravo zahvaljujući desalinizaciji, tehnologiji koja se u velikoj meri oslanja na energiju dobijenu iz fosilnih goriva.
Zbog toga su, kako navodi Lou, države Zaliva postale „kraljevstva slane vode“.
- One su globalne supersile u proizvodnji vode za piće iz mora uz pomoć energije dobijene iz fosilnih goriva“, rekao je on.
Zavisnost od ovog procesa je ogromna: u Kuvajtu i Omanu oko 90 odsto vode dolazi iz desalinizacije, u Bahreinu približno 85 odsto, dok je u Saudijskoj Arabiji taj udeo oko 70 odsto. Veliki gradovi kao što su Abu Dabi, Dubai, Doha, Kuvajt i Džeda gotovo u potpunosti zavise od ove tehnologije.
- Njihove ekonomije, pa čak i kratkoročni opstanak njihovog stanovništva, u velikoj meri zavise od bezbednosti ovih postrojenja - upozorava Nader Habibi sa Univerziteta Brandeis.
Nova strateška meta
Međunarodno pravo zabranjuje napade na ključnu civilnu infrastrukturu, a koordinisani napad na postrojenja za desalinizaciju bio bi „provokativna eskalacija“, smatra Dejvid Mišel iz Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS).
Ipak, određeni presedani već postoje. Tokom Zalivskog rata 1991. godine, Irak je ispustio stotine miliona barela nafte u Persijski zaliv, čime je kontaminirana voda koju koriste postrojenja za desalinizaciju, pa je Kuvajt bio primoran da hitno obezbedi zalihe pijaće vode iz drugih zemalja.
U poslednjih deset godina dodatno su oslabile norme koje se odnose na napade na vodnu infrastrukturu. Tokom invazije, Rusija je izvela više od stotinu napada na ukrajinske vodne sisteme, dok je Izrael uništio vodovodnu i sanitarnu infrastrukturu u Gazi.
- Nažalost, voda se pridružila dugoj listi meta i oružja rata - rekla je Marva Daudi sa Univerziteta Džordžtaun.
Iran do sada nije pokrenuo koordinisane napade na postrojenja za desalinizaciju u gradovima Zaliva, ali stručnjaci upozoravaju da bi takav scenario mogao postati moguć ukoliko se sukob dodatno proširi.
- Iranski režim je pokazao da ako je njegov opstanak ugrožen, neće oklevati da eskalira napade na infrastrukturu - rekao je Habibi.
Crvena linija
Čak i bez direktnih udara, postoji rizik od indirektnih oštećenja jer se postrojenja za desalinizaciju često nalaze u blizini elektrana ili luka. Tako su zabeleženi izveštaji o oštećenju postrojenja Fudžejra F1 u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Doha Vest u Kuvajtu nakon napada na obližnju infrastrukturu.
Zemlje Zaliva raspolažu određenim rezervama vode, ali bi duži prekid snabdevanja mogao izazvati ozbiljne posledice.
- Gubitak takvih postrojenja može lako postati egzistencijalan - upozorava Zejn Svanson iz CSIS-a.
Stručnjaci zato upozoravaju da bi koordinisani napad na postrojenja za desalinizaciju predstavljao prelazak jasne crvene linije. Lou takav scenario poredi sa upotrebom nuklearnog oružja:
- To bi bila izuzetno radikalna strategija. Političke i psihološke posledice bile bi toliko velike da ih je teško zamisliti.
Biznis Kurir/CNN