SVETOZARU U GOSTE DOLAZIO PRINC IZ DUBAIJA! Nije znao o čemu da priča sa njim, a nakon tri dana zajedno plakali
Svetozar Raspopović Pope decenijama je bio carinik kome ni jedan švercer nije mogao da promakne, a danas živi u vili i pomera granice gastronomije i hotelijerstva
Svetozar Raspopović (74) svojevremeno je izračunao da je tokom decenija njegovog života pored njega prošlo više od milion ljudi, možda čak dva ili tri miliona. Kada se pre pola veka iz rodne Srbije preselio u Sloveniju, najpre je radio kao carinik na italijanskoj granici. Pravi jastreb za švercere. Zaposleni godine nekoliko puta zaredom. U prvom delu karijere ljudi ga verovatno zbog toga nisu previše voleli kada su prolazili pored njega.
Krajem osamdesetih postao je ugostitelj. Ljudi su sada u njegovom društvu istinski uživali. Postao je jedan od onih koji su svojim pogledima na hranu i vino oblikovali slovenačku gastronomiju kakvu danas poznajemo, i to mu se mora priznati. Bio je napredni učitelj za to vreme. On je jedna od najzanimljivijih ličnosti u ovoj branši u Sloveniji, a zbog svojih korena „i šire“, na prostoru od Triglava do Vardara, da sada ne sitničarimo.
Dutovlje – Ljubljana – Srednji Vrh
Chalet Sofija trenutno je najekskluzivniji mali hotel u Sloveniji, barem što se tiče cene. Budući da se nalazi visoko na litici iznad mesta Gozd Martuljek, većina ljudi koja bi se ispod vozila prema Kranjskoj Gori nije znala šta se krije gore na Srednjem Vrhu: predivan pogled na jednu od najpoznatijih alpskih panorama u Sloveniji, na planine oko vrha Špik s druge strane doline. Otkako je Raspopović pre otprilike pet godina na aukciji kupio od Gradske opštine Ljubljana više-manje izolovanu zgradu bivšeg omladinskog doma i obnovio je, naselje postaje poznato i po dizajnerskom hotelu.
Na sličan način pre gotovo četiri decenije upisao je Dutovlje na Krasu na kulinarsku mapu, gde je otvorio i dugo vodio restoran As, poznat pre svega po ribi, pasti i vinu. Po jelima koja nisu komplikovana, ali su od vrhunskih sastojaka. Ljubitelji kvalitetne hrane hrlili su kod njega. Kasnije se preselio u Ljubljanu, u centar grada. I tu je takođe uspeo. Tako centralno lociran, restoran je bio blizu važnih gradskih i državnih institucija, a većini su baš odgovarale Popeova balkanska neposrednost i blaga autoritarnost – ponekad pomalo gruba, ali ljudska.
Tokom svoje ugostiteljske karijere bio je svedok mnogim događajima: pobedama i porazima, služio je važne goste – među tim milionima ljudi bili su, na primer, bivši američki predsednik Bil Klinton i Vladimir Putin. I ljubljanski As postao je mesto okupljanja lokalne privredne i političke elite, a porodična firma, koja je još poslovala i na Krasu, u novom veku se proširila na lokale s burgerima i picama. Otprilike u isto vreme kada i njegov otac, sin Sebastijan završio je sopstveni butik-hotel uz staru gostionicu u centru grada, i on je sada taj koji, otkako se Pope povukao u planine, vodi sve što je povezano s Asom.
"Moji gosti, koji su zapravo i određivali moj način života, ostarili su. Ni Ljubljana mi više nije delovala isto. Sve češće sam ostajao sam s novom generacijom, koja ne razume mene – baš kao što ni ja ne razumem nju. Ne govorimo isti jezik. Mladi su opsednuti Mišlenovim zvezdicama, a mene to ne zanima. Umorio sam se od toga da već pedeset godina pokušavam da edukujem ljude o hrani onako kako ja mislim da je ispravno. Ne mogu s dvadesetogodišnjacima pregovarati oko vina. Već nekoliko godina sanjam o tome da se na elegantan način povučem – ali opet ne toliko da ostanem potpuno sam, jer volim ljude. Moj životni moto je pokušati naučiti nešto od svake osobe koju sretnem, a iako nakon tri četvrt veka moje telo traži više mira, ne mogu da živim bez amplituda koje mi donose gosti, svaki sa svojom kulturom. Dođe, na primer, princ iz Dubaija. Parkira u garaži, gledamo se u čudu, pitam se o čemu da pričam s njim: 38 godina, 38 hotela, otac mu za svaki rođendan kupuje novi. Posle tri dana, kada je odlazio, obojica smo imali suze u očima", kaže Pope.
„Hteo sam nekako definisati ko će dolaziti kod mene, i mislim da sam imao sreće: nešto sa cenom, sa udobnošću, asketizmom, jer nas je ovde samo dvoje – i nekoliko komšija.“
Numerološka sudbina
U pravu je što se tiče udaljenosti mesta. Put do Srednjeg Vrha je uzak i sumnjiv za vozača bez samopouzdanja. Odjednom čovek počinje da shvata zašto ova kuća za odmor nije bila zauzeta. Nezamislivo je takođe da se gore doveze autobus pun dece. Na krivinama je asfalt u hladnim zimskim jutrima blago zaleđen, na jednoj deonici put je usečen poput tunela u stenu, na drugoj prolazi kroz uski kameni klanac. Duboke boje i oštar, čist vazduh.
Put do Svetozara Raspopovića nije lak. Ali kada otvori svoja vrata, doživljaj je zaista zanimljiv u svim dimenzijama. Jer ovo zapravo nije priča o hotelu: stalno se otvaraju novi, i pre ili kasnije neki će nadmašiti i ovaj. Nešto drugo ovde pravi razliku: koliko je ovo hotel, toliko je i novi dom našeg sagovornika. Ulazna vrata vode direktno u dnevnu sobu sa kuhinjom i trpezarijom, koje deluju više privatno nego hotelski. Pope i njegova partnerka Aleksandra jedini su domaćini, dostupni za pripremu doručka i večere.
Crnogorski geni
Ovde, na skoro hiljadu metara nadmorske visine, Pope je sve smireniji i srećniji, čini se, u svom filozofskom zenitu. Iako i dalje ima volje da radi šesnaest sati dnevno – što je, kaže, uz planiranje pet godina unapred, temelj njegovog životnog uspeha – sada ima dovoljno vremena da sve više razmišlja o sebi, o tome odakle dolazi, šta ga je oblikovalo, šta mu je u životu uspelo, a šta nije. Ponekad čak postane duhovan, iako priznaje da mu Bog kao institucija nikada nije bio previše zanimljiv.
"Kada god sam nešto gradio, birao sam uzvišenje, da budem viši od ostalih. Verovatno su to crnogorski geni koje sam nasledio od oca. Isti geni koji su me celog života terali da uvek i u svemu želim biti prvi. Inače, šta mi drugo preostaje ako sam rođen 1. januara 1951, a 'ras' iz mog prezimena na ruskom znači – jedan", smeje se.
"Odakle izvire moja suština, pitate me? Detinjstvo sam proveo na velikom imanju u Crvenki u Vojvodini. Puno svinja, konja s kojima smo orali. Nekoliko stotina kokošaka. Kada smo mi deca igrali fudbal, nije bilo dobro pasti: svako veče imao sam kokošije đubre u ušima. Prizor koji mi je najviše ostao u sećanju je moja majka dok je pravila sir, škripavac. Kada sam prišao bliže, stegla ga je u šaku, ocedila i ponudila mi ga, kao majka svom detetu. Čak i sada, ovde visoko, u nosu osećam miris, ukus, blagu kiselost sira, slatkoću i toplinu trenutka. Mislim da me ta scena oblikovala kao čoveka kakav jesam", kaže Pope.
S godinama sve više dolazi do izražaja meka suština njegove ličnosti, ona koju je nasledio od majke. Otac je, s druge strane, bio vojnik i celog se života trudio, više ili manje grubo, da preoblikuje sina i učini ga barem inženjerom mašinstva. Čak ga je i upisao na odgovarajući fakultet, koji je Pope, zbog mira u kući, završio, iako je, kaže, bilo jasno da je u njemu ugušeno ono što je zaista želeo – da bude umetnik.
Kao dete grebao je katran omekšan od sunca sa greda ugrađenih u kanal Dunav-Tisa-Dunav i oblikovao figurice. To je bila gotovo jedina umetnička praksa koja nije izazivala sukobe u kući. Mnogo manje zadovoljni ukućani su bili kada je počeo da precrtava gole žene iz poznatog magazina Start. A najmanje srećni bili su kada je napustio dom – zapravo pobegao – i sklonio se u koloniju umetnika koja je zauzela delove Petrovaradinske tvrđave u Novom Sadu.
Kurir Biznis/Jutarnji.hr