Surova istina o radu na Jadranu - Bivša konobarica otkrila šta se dešava iza zatvorenih vrata: "Iscede te dok ne crkneš, a gosti te tretiraju ko slugu"
Dodajte Kurir Biznis u vaš Google izborNjena ispovest otkriva teške uslove i nepoštovanje sa kojima se radnici suočavaju, a koje gosti retko vide.
Hotelska sezona na Jadranu svake godine donosi reke gostiju, ali iza besprekorne usluge stoje radnici koji letnje mesece provode u izuzetno zahtevnim uslovima. Upravo o odnosu gostiju prema hotelskom osoblju nedavno se povela žustra rasprava na Fejsbuk stranici "Savetnik za putovanja - Travel Advisor", nakon što se jedna korisnica požalila na ponašanje zaposlenih u nekim hotelima. Njena objava izazvala je lavinu reakcija, a posebno se istakla ispovest žene koja je, kako je navela, sedam sezona radila na Jadranu. Odlučila je da otkrije surovu stvarnost koju gosti "nikada ne vide", objašnjavajući zašto osoblje ponekad nije savršeno ljubazno, uprkos trudu.
Iscrpljenost i pritisak
Duge smene, hronični nedostatak osoblja, iscrpljenost i pritisak da sve bude savršeno samo su deo njihove svakodnevice, a ono što se dešava iza zatvorenih vrata hotela za većinu gostiju ostaje potpuna nepoznanica.
"Radila sam sedam sezona na predivnom Jadranu. Ono što vi kao gosti ne vidite jeste odnos koji poslodavac u 99 odsto slučajeva ima prema radniku, u kakvim uslovima taj radnik živi i kako se gosti prema tom istom radniku ponašaju", započela je svoju priču.
Detaljno je opisala svoje iskustvo rada kao konobarice na bifeu, koje je daleko od idilične slike letnjeg posla. "Radila sam smene od 12 sati, gaćice, pantalone, sve mokro, često gladna, umorna, krvavih nogu. Reč je o jednoj našoj hotelskoj kompaniji. Za direktora si samo broj i treba te iscediti dok ne crkneš", brutalno iskreno je opisala odnos nadređenih koji radnike tretiraju kao potrošnu robu, čiji je jedini cilj maksimizacija profita, nezavisno od ljudske cene.
Nakon opisa odnosa sa poslodavcem, osvrnula se i na ono što ju je, čini se, još više bolelo – ponašanje samih gostiju. Prema njenim rečima, poštovanje je bila retkost, a osećaj poniženja gotovo svakodnevna pojava.
Retki su dobri gosti
"A gosti? Na prste jedne ruke mogu da nabrojim njih nekoliko koji su me tih sedam godina tretirali ljudski, sa poštovanjem i dostojanstveno. Misle da su bolji, a ti si im samo sluga. Mogu sve i sve im je dopušteno preko tuđe kičme. Pa ti budi uslužan i nasmejan mesecima bez slobodnog dana i krvavih čarapa. Ti imaš posao i moraš da ga odradiš, a to većina ne shvata pa su izuzetno bezobrazni, tretiraju te kao smeće i moraš da im se izvinjavaš jer radiš svoj posao", napisala je, sažimajući frustraciju i bol koju osećaju mnogi radnici u uslužnim delatnostima.
Njena ispovest odražava trajne probleme hrvatskog turizma koji se ne rešavaju ni značajnim rastom plata. Naime, plate u turizmu su u poslednje dve godine porasle za oko 25 odsto, pa tako konobari danas mogu da zarade između 1.000 i 1.800 evra, dok plate kuvara premašuju i 2.500 evra, uz često obezbeđen smeštaj i obroke. Uprkos tome, Hrvatska se i dalje suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage, zbog čega se sve više oslanja na uvoz radnika, ne samo iz susednih zemalja, već i iz dalekih azijskih država poput Nepala, Indije i Filipina. Iskustva sa terena i u 2026. godini pokazuju da bolji finansijski uslovi često ne mogu da kompenzuju preduge smene bez slobodnih dana, neadekvatan smeštaj i psihološki pritisak, zbog čega mnogi domaći radnici i dalje traže bolje prilike u inostranstvu.
Danas je, kako kaže, i sama u ulozi hotelskog gosta, ali iskustvo rada u turizmu trajno ju je promenilo i oblikovalo njen odnos prema osoblju. "Sada sam i sama gost, i to hotela visoke kategorije, i ne pada mi na pamet da zucnem ni jednu jedinu reč nekome za koga već iz iskustva znam da radi kao rob. I ne pada mi na pamet da bilo koga tretiram kao stoku, kao što su mene godinama", poručila je.
Kad svi polete na ručak i večeru
Objasnila je i šta se krije iza naizgled bezazlenih komentara zaposlenih poput onoga "vidi sad kad svi polete na ručak ili večeru". U njenom slučaju, to je značilo da je do 15 sati sve moralo da bude spremljeno kako bi stigla peške do smeštaja.
"Jedino što mi je trebalo bilo je da mi neko sedi do poslednjeg minuta i da ostajem sat vremena duže da radim, što mi nije bilo plaćeno. I hej, bitna je produktivnost pa nije bilo ni dovoljno osoblja. U 17 sati ponovo sam išla da radim, ali gosta to ionako nije briga. Nekada sam ostajala u hotelu od 7 do 22 sata jer nisam imala snage da idem do smeštaja", otkrila je iscrpljujuću stvarnost iza kulisa.
Iako razume frustraciju radnika, naglasila je da loši uslovi rada ne mogu biti opravdanje za nekulturu, ali je apelovala na goste da pokažu više razumevanja i empatije. "Osnovna kultura mora da postoji. A ako platiš, nisi platio ličnog roba 24 sata dnevno, nego smeštaj. Većina bi sedela do jutra. Restoran ima radno vreme, a to izmoreno osoblje zaslužuje odmor", istakla je.
Svoju ispovest je zaključila porukom i slikom koja jasno prikazuje jaz između sveta gostiju i sveta radnika. "Gost se spusti u svoju sobu, a ja sam kilometrima pešačila do svog kontejnera, i tako svaki dan. Ali to niko ne vidi, odnosno ne želi da vidi. Jedan dan stavite se u cipele tih jadnih ljudi i onda svi redom pišite šta i kako. Lep pozdrav", poručila je bivša konobarica.
Biznis Kurir/Večernji