InfoBiz

Šta novi vlasnik NIS-a dobija od Rusa? Samo imovina vredi više od 1,2 milijarde evra, ali to nije sve

Shutterstock, Kurir Televizija
Biznis Kurir istražuje šta potencijalni kupac ruskog dela Naftne industrije Srbije dobija u vlasništvo

Pregovori o prodaji ruskog udela u NIS-u centralna su tema u Srbiji od koje zavisi budućnost energetskog sektora u zemlji.

Pitanje koje se nameće je šta ulazi u deo o kome se pregovara i koliki su polovni potencijali Naftne kompanije Srbije. Za Biznis Kurir o ovim temama govorio je Nebojša Obrknežev iz Centra za društvenu stabilnost, koji je i sam bio stipendista NIS.

Govoreći o materijalnoj vrednosti NIS, Obrknežev ističe koliko je vrednost kompanije uvećana od trenutka prodaje većinskog dela ruskoj strani.

- Kada je tadašnji NIS Naftagas bio prodat za 400 miliona dolara, definitivno najbolje opisuju reči tadašnjeg ruskog ambasadora da "Rusi kažu da nismo ni znali šta tačno kupuju, a Srbi nisu znali tačno šta prodaju". S druge strane, ako sagledamo od 2012. godine, prvenstveno kada je krenula da se radi dubinska prerada, odnosno ulaganje u rafineriju, od tada do ovog momenta je uloženo oko 900 miliona evra. Samo početni moment ulaganja u dubinsku preradu jeste bio oko 300 miliona dolara - navodi Obrknežev.

Foto: Shutterstock

Dodao je i da se u međuvremenu radilo i na drugim projektima u Srbiji, među kojima je i kupovina Azotare u Pančevu.

- Pronađena su i dva nova polja. Jedno je Iđoš, a drugo Hajdukovo na Paliću. Ali, neke strukture koje su bile unutar NIS-a, kao što je geofizika i hidrosonda su ukinute, odnosno zatvorene. Kada govorimo o kompaniji, s jedne strane imamo otvaranje novih benzinskih stanica, zatim modernizovanje čitavog sistema, naučno-tehnološki centar, ali su zatvorili rafineriju u Novom Sadu. Takođe, neka naftna polja su zatvorena zato što su iscrpljena sama ležišta - objašnjava sagovornik Biznis Kurira.

Pozivajući se na finansijske izveštaje ruske strane, procenio je i koliko bi u ovom trenutku mogla da vredi imovina kompanije.

- U njihovim izveštajima, na mesečnom i godišnjem nivou, vrednost kompanije zapravo jeste oko milijardu i dvesta miliona evra. Da li je tu sve prikazano od samog ulaganja ne mogu tačno da kažem, ali definitivno da vrednost NIS-a u odnosu na to što su oni predstavili, jeste veća. Čak se nije ni znalo da je NIS Naftagas imao svoja polja u kontinentalnoj Angoli. Do tada je NIS poslovao i na prostoru centralne Azije, prvenstveno u Turkmenistanu. Oni su potom povukli ta postrojenja iz geopolitičkih razloga.To su možda neke negativne strane, tako bih rekao, nasuprot pozitivnim koje sam ranije izneo - ističe Obrknežev.

Šta će biti sa cenama?

Obrknežev se dotakao i logističkog momenta naftne krize.

- Ako, recimo, uzmemo u obzir, da treća strana bude arapska, vi faktički onda imate uvoz njihove nafte, koja je jeftinija jer onda vi uvozite, prerađujete i prodajete. Samim tim, ne bi trebalo da bude povećanja cena nafte. A tu naftu bismo uvozili isto preko Janafa - objašnjava Obrknežev.

Uzimajući u obzir i samo poslovanje, ali i uticaj američkih sankcija, Obrknežev veruje da se pregovara o mnogo većem iznosu.

- Imate tu i ležišta, čije procene su bile na sedam milijardi evra kada se NIS prodavao, kompanija je tada bila procenjena između 2,1 do 2,7 milijardi, ali s druge strane govorimo i o sankcijama, a to je neko drugo pitanje za ekonomiste.

Povratak Rusa malo verovatan

Na pitanje mogu li Rusi da u ugovoru o prodaji stave klauzulu pravo prečeg otkupa kada to okolnosti dozvole, Obrknežev nema dilemu.

- Oni bi to možda mogli da stave u ugovor, ali ja sam ubeđen da OFAC ne bi dao licencu. Mi sad ne gledamo odnose SAD i Rusije za pet godina, gledamo ih u ovom momentu, a to znači da takav predugovor ne bi prošao.

 Jedno od pitanja koje je vitalno za našu energetiku je i sudbina rafinerije u Pačevu, za koju je rečeno da do 25. novembra može da prerađuje sirovu naftu.

- Imamo različite rezerve - kompanijske, državne, robne i strateške. Mi smo do sada izdvojili više od 80.000 tona sirove nafte. i to je bilo dovoljno za nekih 25 do 30 dana samog poslovanja, odnosno prerade u rafineriji. Uskoro, rafinerija bi trebalo da prestane da radi, ali postoje tu još određene rezerve, i mislim da će se naći rešenje dok se ne sačeka epilog pregovora i američke reakcije. Država će snositi taj teret, kroz regulisanje akciza, da ne bi došlo do nekog povećanja cena nafte.