Voće koje je hranilo Srbiju vraća se na velika vrata! Prof. Zoran Keserović: "Šljiva Požegača je odavno zaslužila spomenik"!
Dodajte Kurir Biznis u vaš Google izborSrbija mora da sačuva svoje stare sorte voća, one ne samo da predstavljaju nasleđe i tradiciju u poljoprivredi, već se pokazalo i da su otporne na bolesti, kao i na klimatske promene sa kojima se sve više susrećemo.
Odavno je šljiva Požegača zaslužila i spomenik i muzej. Ohrabruje što se poljoprivredna gazdinstva, ali i pojedinci polako vraćaju autohtonim sortama. Sadi se Crvena Ranka koja se sve više koristi za rakiju, sorta kruške Takuša i Vinogradarska breskva“, kaže u razgovoru za Plodnu zemlju Zoran Keserović, profesor Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu u penziji i naš vrsni stručnjak u oblasti voćarstva.
Povratak starim sortama voća
Jabuka Budimka, Kožara, Petrovača, Ivanjača, Ilinjača, Šarenika, Kolačara, Šumatovka pa kruške Jagodnjača, Ječmenka, Žetelica, Lubeničarka, Kaluđerka, Karamanka, Takiša, šljiva Ranka, Berosavka, Dragačevka, Crnošljiva, Belošljiva, Džanarike, breskva Vinogradarska – sve su to stare sorte koje su vekovima rasle na našem podneblju.
Tu su i dunja Leskovačka najbolja za proizvodnju rakije i Vranjska, trešnje, višnje Majurka, Petrovaradinka, Futoška, Feketiška, Oblačinska koja u poslednjih dvadeset godina spada u top deset izvozno prehrambenih proizvoda u Srbiji i ostvaruje devizni priliv preko 50 miliona dolara. Ona je jedna od najboljih sorti za preradu ima visok sadržaj šećera, lako se vadi koštica i nema problema što su plodovi sitni 2,7- 2,8 grama. Mušmule, oskoruše… Rastu i rađaju i danas, ali manje, jer je manje i stabala. Ipak, poslednju deceniju ohrabruje veće interesovanje za autohtone sorte koje se pokazalo najbolje i rađaju na našem tlu. I zdraviji su jer su otpornije i ne koriste se pesticidi.
"U vreme bivše Jugoslavije postojao je genom kojim su se čuvale stare sorte, a onda raspadom države i onim što je usledilo i poljoprivredni sektor kao da je bio u drugom planu. Predlagao sam da se pokrene poseban projekat da sačuvamo od zaborava autohtone sorte voća i da se one sade u okućnicama, oko vikendica, portama manastira i crkvama. Na žalost do sada sve se svelo na dobru ideju i entruzijazam pojedinaca“, kaže prof. Zoran Keserović.
A zašto smo dozvolili da polako nestaju stare povrtarske, ratarske, voćarske i životinjske vrste, sorte i rase. Više je razloga: klimatske promene, ekološki razlozi, razne bolesti i štetočine, nestanak malih proizvođača hrane. Loše se i upravljalo poljoprivredom, došlo je do prelaska sa domaćinske na industrijsku proizvodnju. Lokalno seme čime bi se sačuvala raznovrsnost, zamenilo je jedno isto seme, proizvedeno od semenskih firmi.
Obnavljanje starih voćnjaka
Ohrabruje što uprkos tome što je manje stabala, stare sorte rastu i rađaju i danas, Obnavljaju se stari voćnjaci. Poslednju deceniju raste interesovanje za autohtone sorte koje se pokazalo najbolje i rađaju na našem tlu.
Svaki kraj Srbije ima svoje autohtone sorte i čuva ih. Šljiva je odolela vremenu. Požegača i crvena ranka su uvek imale važnu ulogu u ekonomskom razvoju, a naročito porodica koje su se bavile i bave proizvodnjom rakije i suve šljive.
„Požegača ili madžarka njima bismo trebali da podignemo spomenik“, ističe naš sagovornik.
Podignuti spomenici jabuci i lešniku
Podseća da je Maroko podigao spomenik jabuci, a Italijani u Pijemontu lešniku. Šljiva itekako zaslužuje svoje mesto u Srbiji i muzej.
"Sve stare sorte možemo da iskoristimo za stvaranje novih. To je slučaj sa grožđem. Tako je nastala Sila ukrštanjem domaće sorte Kevidinke i svetski poznatog Šardonea. Probus je Nastao je ukrštanjem domaće sorte Skadarka i francuskog Kaberne Sovinjona“, naglašava prof. Keserović.
Primećuje da se domaćini vraćaju starim sortama. Sade se nova stabla jabuke Budimke, Vinogradarske breskve, kao i Crvene Ranke i Požegače od kojih se peče najbolja rakija. Budimka je jabuka koja je odlična za preradu i daje najbolju kašu i koncentrate za sok, stoga i nije za čudo što jedna fabrika u Srbiji ima njeno ime.
Stare sorte otporne na bolesti i štetočine
"Svojevremeno sam obilazio imanja gde je Budimka i to jedno drvo davalo 500-700 kilograma jabuke. Stare sorte su otporne i na štetočine i bolesti. Zdravije su za konzumaciju jer se ne koriste sredstva zaštite. Nadam se da će Srbija slediti primer Nemačke gde se u okućnicama gaje autohtone sorte koje se retko prskaju jer im je namena proizvodnja za dečije kašice“, ukazuje prof. Zoran Keserović.
Vreme je pokazalo i da su tradicionalna semena i sorta otporne i na kratkovidost ljudi. Osim voća, sada se u baštama više sadi i paradajz Volujsko srce i Šljivar, krompir Mesečar, kukuruz Osmak. I svi se ponovo vraćaju u ukuse davnina i detinjstva i zdraviju hranu.
Kurir Biznis/Plodna zemlja