"Gde god u Srbiji da baciš kupus, krompir... rodiće!" Jovana i Zahar napustili Francusku posle 10 godina i sa četvoro dece došli u selo kod Kraljeva
Tamo su dobili troje dece - Sergeja, Isaka i Asiju, ali su shvatili da im sistem ne odgovara. Spakovali su kofere, kupili imanje od skoro dva hektara u selu Vrdila kod Kraljeva i započeli život od nule. Ubrzo po dolasku u Srbiju, rodilo im se i četvrto dete , a danas žive od proizvodnje domaćih jaja sa farmom od oko 400 koka.
U emisiji na YouTube kanalu „Povratak na selo“https://www.youtube.com/watch?v=3h2qpULHMKM, ovi mladi ljudi otvoreno su ispričali zašto su pobegli iz zapadnog sistema i šta za njih predstavlja prava sloboda.
"Ljudi u gradu žive u jednom velikom kavezu"
Iako su u Francuskoj proveli deset godina, Zahar priznaje da je osetio ogromno olakšanje dolaskom na selo.
- Jednostavno, ljudi u gradu žive u jednom velikom kavezu, a oni nisu svesni toga. Ako zavisiš od nekog da li ćeš imati vodu, hranu, struju... Mi ovde imamo smederevac, zapalim vatru i skuvam pasulj - objašnjava Zahar i dodaje da ga je gradski ritam gušio.
- Deset godina sam radio i uvek sam imao šefa, sad smeš na cigaru, sad ne smeš... Sad mi je ovde sam sebi, određujem šta ću raditi, koliko ću raditi, da li ću raditi. Ako sam umoran, nisam dobro, ne radim danas. Taj teret, lakši sam jedno 30 kila od toga.
Ni Jovana se nije pronalazila u načinu života koji Zapad nameće, gde je sve isplanirano, a otuđenost velika.
- Nama nije bilo dovoljno da mi imamo tamo da deca budu nahranjena, da imaju lepu odeću, obuću i da je novac jedino što nas ispunjava. Mi smo tražili nešto drugo, nešto što nam je u suštini falilo, a to je bila baš ova sloboda - priča Jovana.
Osvrnula se i na komšijske odnose u Francuskoj:
- Turci se druže sa Turcima, Francuzi sa Francuzima, Balkanci sa Balkancima. Sve funkcioniše po randevu... Ništa nije spontano, kao ovde.
Odrastanje bez ekrana i telefona
Jedan od ključnih razloga za odlazak iz grada bila je želja da sami vaspitavaju svoju decu i provode vreme sa njima. Zahar ističe da je u Francuskoj to bilo gotovo nemoguće zbog radnog vremena i škola u kojima su deca do pola pet popodne. Sada, njihova deca imaju potpuno drugačije detinjstvo.
- Ja moju decu vaspitavam nekako kako sam ja odrastao. Znači da igraju fudbal na polju, da igraju klikere, da trče, da se penju na drveće, da skaču... a ne kao današnja deca. Zabranjeno im je da diraju telefon, a ne da ga koriste - kategoričan je Zahar.
- Ovde je sam, sam bira šta će da radi, da li će da igra loptu, da li će da juri, da hrani koke... ima izbora da bira šta će da radi.
"Da bi jeo zdravo, moraš sam da ga proizvedeš"
Po dolasku na imanje, kupili su kokoške, a danas imaju jato od oko 400 komada koje im dnevno daju između 250 i 280 jaja.
- Glavni okidač je bio da imamo svoju hranu, zato što hranu koju kupujemo po velikim marketima ne liči na hranu. Niti mirisa, niti ukusa, sve je hibridno... Danas da bi jeo zdravo moraš sam da ga proizvedeš - ističe Zahar.
Koke drže na otvorenom i hrane ih isključivo prirodno. „Protiv smo hemije, ne želimo hemiju, tako da i kad bi davao hemiju 100% bi imao dnevno 40 do 50 jaja više. Ali bolje imati 400 jaja manje, ali biti 100% prirodno“.
Ne čekajte idealan trenutak
Na kraju razgovora, Jovana i Zahar su uputili snažnu poruku svima koji maštaju o povratku prirodi, ali se plaše rizika.
- Moja poruka je da se ne plaše i da ne čekaju idealni trenutak. Zato što da smo mi čekali idealni trenutak – da imamo dovoljno novca, da kuća koju nađemo bude savršena... vreme bi prošlo, deca bi porasla i ne bi bilo vremena za vraćanje - savetuje Jovana.
Zaharov savet je jednako direktan: „Niko ne ujeda na selu. Gladan neće ostati. Znači, u ovoj državi gde god da baciš krompir, kupus, rodiće. Eto, imaće barem da žive. Kako su naši preci živeli, tako može biti. Ako ima plan i želju da živi na selu, da preseče i što pre da se preseli“.
Biznis Kurir/Povratak na selo